Mogu s ponosom reći da šijem oduvijek, tj. od osnovne škole. Imali smo predmet koji se zvao Paška čipka. Predavala mi je prof. Marija Želehovski koja je predavala i mojoj majci, a to se vidi po tome što smo imale isti teg ( ženski ručni rad koji se radi bez iscrtanog predloška ). Imala sam tu sreću da sam se sa čipkom školovala, završila prvi stupanj ekonomskog i petogodišnji fakultet učiteljskog smjera. Radila sam i šila čipke cijelo to vrijeme, i još ih šijem.

Škola čipke je ono što je trenutno potrebno, ona izdaje diplomu kojom se postaje čipkarica. Samim time možemo evidentirati koliko je čipkarica i biti sigurni da čipka neće odumrijeti. Također smo sigurni da te čipkarice koje su izašle iz škole imaju znanja i vještine koje su potrebne čipkarici i da se s pravom mogu nazivati čipkaricama.

Pa činjenica je da se šivanje čipke prenosilo generacijama i prije škole, no postepeno mladi ljudi imaju druga područja zanimanja. Smanjivao bi se broj onih koji šiju čipku što bi rezultiralo odumiranjem. U školi se daje prilika onima koji stvarno imaju volju, želju i ljubav prema čipki, a da možda i nisu imali od koga naučiti, to garantira povećanje broja čipkarica te sigurnim statusom čipke koja neće odumrijeti.

Predstavlja ju na način koji čipka zaslužuje. Predstavlja čipku široj javnosti i radi na promidžbi čipke diljem svijeta. Festival doista predstavlja čipku u punom sjaju jer su izložene sve čipke, od najstarijih čipki naših koludrica, crkvenih i oltarnih čipki, raznoraznih ukrasa od čipke na odjeći, do čipki koje rade polaznice čipkarske škole te alternativnih radova inspiriranih čipkom; razne slike, klesarije i sl.

Šijem 5-6 sati svaki dan osim nedjelje i blagdana. Prava čipkarica šije svaki dan po cijeli dan! Šije se iglom, na jastuku se napravi paukova mreža i kreće se, nema granica...